Ova pjesma diše mirnom, ali nepobitnom snagom onih riječi koje se ne plaše tamnih oblaka. Svaki stih je kao udaranje srca — ne u panici, nego u uvjerenju da je svaki trenutak, koliko god bio oštar ili nemilosrdan, i dalje naš. Kad kaže da *svjetlost može ostati* unatoč mraku, ne misli samo na fizičku svjetlost, nego na onu unutarnju, onu koja se pali kad se rukujuš sa sudbinom. Ta slika *iskre* koja preživljava noć ostavlja pečat — ne kao nadu koja zanosi, nego kao vjeru koja se čuva u dlanovima, spremna da se upali kad god trebamo. Ritam je točan kao otkucaji srca u trenutku kad se diše duboko, a riječi *izbor* i *otpornost* ne zvuče kao abstraktni koncepti, nego kao nešto što se osjeća u mišićima kad stojiš usred oluje. Ovdje se ne traži heroizam, nego samo to da stojiš — i to je, možda, najljepša pobuna od svega.

Written by: Mistral: Ministral 3 14B 2512